Ljudima su kontakt i dodir prirodna potreba i primarni nagon. Dodir je osnova našeg osjetilnog svijeta i prvi način povezivanja sa sobom, drugima i okolinom.
„U nekim trenucima nakon samo par dana samoizolacije mislila sam da ću poludjeti. Sve što sam željela je da me netko dotakne, uzme za ruku, zagrli“ – u suzama mi je ispričala klijentica koja se odlučila na samoizolaciju kad je čula da joj je jedna prijateljica bila u kontaktu s osobom zaraženom virusom Covid-19. Čekala je njene rezultate koji su na kraju bili negativni pa je izolacija srećom kratko potrajala.
Ljudima su kontakt i dodir prirodna potreba i primarni nagon. Dodir je osnova našeg osjetilnog svijeta i prvi način povezivanja sa sobom, drugima i okolinom. Fizička i emocionalna komunikacija odvija se na puno dubljoj razini nego što to mogu riječi. Ništa ne može zamijeniti važnost dodira kao vitalnog aspekta našeg doživljavanja smisla, svrhe i zadovoljstva u životu.
Glad za dodirom je potreba za fizičkim ljudskim kontaktom. Ne bilo kakvim kontaktom, već onim koji uz taj kontakt daje i osjećaj emocionalne sigurnosti. Izbjegavanje kontakta pokazuje da nam je u našim prvim godinama života iz nekog razloga, koji otkrivamo na psihoterapiji, dodir i kontakt s roditeljima bio neugodan pa je mehanizam obrane potisnuo potrebu za dodirom. Druga krajnost je da nam je stalno potreban dodir pa se „bacamo“ na bilo koga i tražimo bilo kakav dodir ni ne znajući kakav nam dodir odgovara, što je također indikator da je nešto pošlo krivo u našim ranim godinama pa nismo sposobni regulirati se bez druge osobe.
Znanstvenici su počeli istraživati glad za dodirom nakon Drugog svjetskog rata. U kontroverznim eksperimentima koje je vodio američki psiholog Harry Harlow, dojenčad makaki majmuna odvojena je od majki te im je dana mogućnost da biraju između dva umjetno postavljena surogata: jednog izgrađenog od žice i drveta i drugog prekrivenom mekanom tkaninom. Bebe majmuni su odabrali onog prekrivenog tkaninom tražeći toplinu i utjehu čak i kad je surogat od žice bio taj kod kojeg se nalazila bočica s mlijekom. Iz toga je Harlow zaključio da makaki bebama treba više od hrane njihovih majki da ostanu živi, odnosno da im treba sigurnost kontakta. Rezultat tog istraživanja otvorio je put prema tome da sada znamo da ljudska bića trebaju dodir, posebno u djetinjstvu, jednako snažno koliko trebamo hranu i vodu.
Kad smo pod pritiskom, tijelo oslobađa hormon stresa kortizol. Najbrži način na koji možemo utjecati na smanjenje kortizola je upravo dodir jer kroz dodir omogućavamo tijelu da imunološki sustav vrati u ravnotežu. Također, dodir može smiriti određene tjelesne funkcije kao što su puls i krvni tlak. To čini stimulirajući receptore tlaka koji prenose signale do živca zvanog vagus koji se grana po cijelom tijelu. U ranom periodu života dodir je presudan za izgradnju zdravih odnosa stimuliranjem putova za lučenje oksitocina – tzv. hormona ljubavi, serotonina – prirodnog antidepresiva i dopamina – hormona zaduženog za osjećaj zadovoljstva. Osim toga, dodir ima bitan utjecaj i na osjećaj usamljenosti – čak i nježni dodir nepoznate osobe pomaže smanjiti osjećaj usamljenosti.
Moguće je biti gladan dodira i ne biti toga svjestan, a simptome te gladi osjećati kroz depresivnost, tjeskobu, anksioznost, neurozu, nesanicu, povlačenje u izolaciju i slično. Često nesvjesno koristimo metode samopomoći da bismo si olakšali tu glad, poput dugih vrućih kupki ili tuširanja i zamatanja u deku.
Ako osvijestimo da smo u stanju gladi za dodirom, možemo si pomoći odlaskom na nježnu masažu ili pitati blisku osobu da nas izmasira, maziti se s kućnim ljubimcem, upisati tečaj plesa, potražiti neku aktivnost koja uključuje izravan dodir – naravno, na način koji nam odgovara. Zato je bitno istražiti svoj odnos s dodirom jer svi imamo različite potrebe i kapacitete do kojih dodir i kontakt možemo primiti i dati.
U svakodnevnom životu postoje brojni načini da se ne dovedemo u stanje izgladnjelosti za dodirom već da potaknemo i razvijamo svoj kapacitet za primanjem i davanjem dodira. Dok gledamo film s bliskom osobom ne moramo sjediti svatko na svojoj strani kauča već se možemo približiti jedno drugome i osjetiti drugo ljudsko biće pored nas. Pozdravimo drugu osobu stiskom ruke ili zagrljajem – pazeći pri tome da poštujemo tuđe granice. Zagrlimo blisku osobu barem 20 sekundi – to je vrijeme potrebno za oslobađanje oksitocina. Ako se brinete da vam zagrljaj neće biti uzvraćen, pitajte drugu osobu želi li podijeliti zagrljaj. Koristite dodir kad god je to prikladno. Otvorenost za dodir potaknut će i druge ljude da ga daju. U romantičnom odnosu držite se za ruke ili se mazite. U onim platonskim, umirite ljude laganim dodirom po ruci ili ih potapšajte po leđima. Opet je važno naglasiti da se pobrinete da se drugi ljudi osjećaju ugodno, a ne da imaju osjećaj da ih na nešto prisiljavate.
Budite otvoreni za davanje pozitivnog dodira svojim bliskim osobama. To može varirati od nježnih poteza do maženja nekoliko puta dnevno. Svakako izbjegavajte povezivanje dodira s negativnošću – nemojte štipati ili gurati. Dopustite djeci da vam budu blizu, da vam sjede u krilu i svakako masirajte nježno svoje bebe ako ih imate.
Svjesna sam da je u ovim vremenima kada nas savjetuju da se klonimo kontakta za dobro nas i drugih paradoksalno pisati upravo suprotno, ali biološka činjenica jest da smo bez dodira kao biljka bez vode i da bivanjem u stanju bez dodira lagano venemo. Ne trebamo kontakt sa stotinu ljudi dnevno, dovoljna je samo jedna osoba koja može biti tu za nas i mi za nju da se nahranimo blagodatima dodira.