Naš odnos s ljutnjom je kompleksan tim više jer stupanj do kojeg ljutnja u našem životu egzistira, kao i način na koji je izražavamo, ovisi o našoj nesvjesnoj mapi ljutnje.
„Dobre djevojčice se ne ljute“, čujem mamu kako pokušava smiriti kćer. „Ali, mama, ja stvarno nisam kriva, ona me je gurnula“, odgovara ona, pokušavajući se usprotiviti i izboriti za sebe. „Nema veze tko je kriv, ti više nećeš voziti romobil nigdje osim u dvorištu naše kuće“, odgovori mama. Tko ovdje ima problem s ljutnjom: mama ili djevojčica? To bi moglo biti pitanje na kvizu u Azimutu.
Često nam nije jasno gdje svrstati ljutnju – u pozitivnu ili negativnu emociju? Napredak u neuroznanstvenim istraživanjima mozga, kao i klinička istraživanja psihološke dinamike u ranom razvoju djece, pružaju nov pogled na ulogu ljutnje, najprije u formiranju, ali i tijekom života, u diktiranju našeg ponašanja. Pravilan izraz ljutnje kod beba se pojavljuje tek pred kraj prve godine života, a prije toga se mogu primijetiti manje reakcije razdražljivosti kojima bebe ukazuju na nezadovoljstvo zbog nečeg, a da to nije zbog gladi ili boli. Tek tada, na kraju prve godine života, dijete postaje sposobno razlikovati načine i svrhu svog ponašanja te jasno uočiti da je njegovo namjerno ponašanje zaustavljeno – psihološki gledano, shvaća da postoji prepreka koja sprečava postizanje cilja – na što onda reagira ljutnjom.
U daljnjem psihološkom razvoju, kada djetetova samosvijest i socijalna svijest počnu dominirati njegovim psihološkim prosudbama, ljutnja se konačno usmjerava na druge ljude ili na sebe. U tim prvim godinama života ljutnja je regrutirana u službu motivacije radi postizanja željenog cilja bez obzira na prepreke, što nas dalje vodi prema razvijanju osjećaja vlastite autonomije. Također, ljutnja je bitna protuteža osjećajima srama i ranjivosti jer uz njenu pomoć unatoč njima krećemo u novi izazov što nas malo pomalo uči vladanju nad samim sobom i svojim postupcima.
Naš odnos s ljutnjom je kompleksan tim više jer stupanj do kojeg ljutnja u našem životu egzistira, kao i način na koji je izražavamo, ovisi o našoj nesvjesnoj mapi ljutnje čija osnovna skica nastaje u prve dvije godine života. U toj dobi ljutnja nam služi kao jedan od mnogih bitnih instrumenata koji nam pomažu da krenemo u razne nove psihološke avanture čiji se rezultat vidi u mnogim aspektima našeg odraslog života, poput snalaženja u novim situacijama, planiranju i postizanju ciljeva, uspostavljanju osjećaja kontrole nad vlastitim postupcima, pregovaranju u konfliktima, obrani osobnog integriteta, razlikovanju svojih od tuđih motiva djelovanja, prihvaćanju različitih stajališta i slično.
Prema tome, osjećaj ljutnje ne možemo svrstati u negativan ili pozitivan, ali svakako možemo govoriti o zdravom i nezdravom izražavanju ljutnje. Nezdravo izražavamo nakupljenu ljutnju kada smo pasivno i aktivno agresivni. Pasivnu agresiju karakterizira izbjegavanje direktnog suočavanja s ljutnjom na način da zadržavamo osjećaje u sebi. No, to ne znači da ljutnju ne izražavamo bacanjem „otrovnih strelica“ poput zajedljivih komentara iza leđa, tračanja, učestalog kašnjenja, suptilnog sabotiranja drugih, tretmanima šutnje da bi dokazali svoj stav, tvrdoglavim ponašanjem, odugovlačenjem, mrzovoljnošću i slično. Pasivno agresivna osoba često posao ne obavi do kraja, odbija otvorenu i izravnu raspravu o problemima, izbjegava odgovornost i namjerno je neučinkovita.
Za razliku od pasivne agresije, aktivno izražavanje agresije usmjereno je direktno prema okolini vikanjem, uništavanjem stvari, prijetnjama, fizičkim okršajima, guranjem, psovanjem, teškim postizanjem kompromisa bez ljutnje, maltretiranjem, ucjenjivanjem, prepiranjima, sarkastičnim i ironičnim komentarima te kritikama. Otvorena agresija proizlazi iz potrebe da se druga osoba povrijedi, kontrolira i osjeti nadmoć izazivajući strah u drugima. Većina ljudi sklonih agresivnim ispadima bijesa neće se ispričati. Agresivno ponašanje, nažalost, vrlo je učinkovito u postizanju željenog cilja.
Ako nismo imali mogućnosti da nam u djetinjstvu bude dopušteno izražavanje ljutnje, nego smo zbog nje još i kažnjeni, kao djevojčica s početka priče, i kao odrasli ćemo imati problema sa zdravim konfrontacijama, poput spomenute mame, pa ćemo vjerojatno postati pasivno agresivni. Isto tako, ako nas se od malih nogu uči da je sasvim u redu agresijom doći do cilja, tako ćemo se ponašati i u budućnosti pa ćemo utjerivati strah u kosti i misliti da je to normalno.
Zdravo izražavanje ljutnje i bijesa obilježeno je osjećajem empatije prema drugima i priznavanjem njihovog gledišta, te poštivanjem etičkih i društvenih normi. To postižemo kroz naučenu samokontrolu, samopouzdanje, razgovor i slušanje te otvorenost u rješavanju određene situacije. To znači da razmišljamo prije nego što progovorimo, da smo sigurni u to što govorimo, a opet otvoreni i fleksibilni prema drugoj strani, da smo sposobni komunicirati strpljivo i ne podižući glas, izraziti otvoreno kako se osjećamo i spremni pokušati razumjeti što drugi osjećaju. Asertivnim bavljenjem ljutnjom pokazujemo da smo emocionalno zreli i da brinemo o sebi i drugima.
Srećom, evolucija nas nije oblikovala da budemo ili nasilni ili miroljubivi, već nas je oblikovala da reagiramo fleksibilno s obzirom na vanjske okolnosti i pokažemo ljutnju kad je to opravdana reakcija. Bez obzira na našu povijest, možemo promijeniti vlastite reakcije, no prije toga moramo razumjeti koje su to okolnosti koje nas čine da reagiramo tako kako reagiramo da bismo nešto mogli i poduzeti. Suočavanje s ljutnjom na zdrav način jedna je od najvrjednijih vještina koje možemo steći, za što će nam vjerojatno trebati stručna pomoć jer, da bismo to postigli, moramo najprije izbaciti višak nakupljene ljutnje još otkako smo bili djeca.