Nije ni čudno da smo izgubili kontakt sa svojim suzama s obzirom na to koliko puta smo doživjeli da plakanje nije dobrodošlo.
„Plače mi se, a ne mogu zaplakati. Gdje su nestale moje suze?“ retorički se zapitao klijent u jednom trenutku psihoterapije nakon vrlo dirljivog dubljeg susreta sa samim sobom potaknutog situacijom koju trenutačno proživljava u životu.
U svom psihoterapeutskom radu često se susrećem s problemom nemogućnosti plakanja. Češće se to događa u radu s muškarcima, no i žene se suočavaju s tim, dok se one kojima suze lakše dolaze na oči susreću s neodobravanjem okoline i znaju biti proglašene plačljivicama. Kako god okrenemo, oko plakanja postoji puno stigmatizacije. To je prvenstveno zato što se plakanje povezuje sa slabošću, a činjenica je da živimo u društvu koje se upravo slabosti najviše boji. Potiče se suzbijanje emocija od ranog djetinjstva. Nije ni čudno da smo izgubili kontakt sa svojim suzama s obzirom na to koliko puta smo doživjeli da plakanje nije dobrodošlo.
Kako je evolucija ipak puno inteligentnija od nas ljudi i bitno joj je očuvanje života pa ne stvara ništa bez valjanog razloga, tako nam ni suze nisu dane bez veze. Dok većina životinja na svijet dolazi formirana, mi ljudi se rađamo fizički nepripremljeni. Naš mozak se u maternici razvije samo 30%, a ostalih 70% nakon rođenja u interakciji s okolinom. Jedini alat koji tada imamo da bismo mogli upozoriti na neko naše nezadovoljstvo i da netko iz naše okoline reagira na to jesu suze. Prema tome, praksa „ostavi dijete da plače“ pada u vodu jer na taj način djetetu dajemo do znanja da njegove suze i razlog zašto plače nisu bitni i već tu stiže prva lekcija o našem kasnijem odnosu sa suzama.
Suze, dakle, služe da bismo se zbližili jedni s drugima jer pokazuju ranjivost, a ranjivost je presudna za ljudsku povezanost. Ista područja mozga se aktiviraju kada vidimo nekog tko je ranjiv i pokazuje to suzama kao i da smo sami u tom osjećaju. Biti u stanju pokazati ranjivost i biti sposoban na to odgovoriti na adekvatan način – a to znači dati osobi prostor za pokazivanje osjećaja - znak je velike hrabrosti. To dovodi dalje do zaključka da nije problem u ljudima koji plaču već u onima koji to plakanje žele zaustaviti jer ih podsvjesno podsjeća na vlastitu ranjivost s kojom se nisu spremni suočiti.
Naše tijelo proizvodi tri vrste suza: refleksne, bazalne i emocionalne. Svaka od njih ima različitu namjenu za pomoć organizmu. Refleksne suze omogućuju očima da očiste štetne čestice kad ih nadraže različite vrste štetnih tvari iz okoliša. Bazalne se stalno proizvode kako bi nam oči bile podmazane – sadrže različite tvari koje djeluju antibakterijski i štite oči od infekcije. Treće, emocionalne suze, sadrže hormone stresa i različite toksine koji se plakanjem izlučuju iz tijela. Osim toga, plakanje emocionalnih suza potiče proizvodnju endorfina – hormona koji pomaže u suzbijanju boli i potiče osjećaj zadovoljstva, tako da emocionalne suze osim fizičke detoksikacije liječe i srce. Zanimljivo je da su ljudi jedina bića za koja je poznato da puštaju emocionalne suze, iako je moguće da to čine i gorile i slonovi.
Pokušajte se osloboditi zastarjelih i neistinitih predodžbi o plakanju. Imamo potrebu plakati, bili mi toga svjesni ili ne, zato što smo ljudska bića. Inače se emocionalno pretvaramo u robote i odvojeni smo od velikog dijela naše ljudske prirode, a iz tog stanja se ne može ostvariti dublja povezanost ni sa sobom ni s drugima. Nema mi ništa draže nego kad osoba na terapiji dođe u doticaj sa svojim suzama jer ta iskustva su vrlo preobražavajuća i oslobađajuća. Osobno sam dosta dugo bila u potrazi za svojim suzama, posebno onima vrlo duboko zakopanima, i sada kada mi nije problem plakati i biti tu za druge dok plaču smiješno mi je da itko to može nazvati slabošću jer znam koliko truda i snage mi je bilo potrebno da do toga dođem. Dapače, upravo u držanju, a ne potiskivanju svojih emocija leži ogromna hrabrost i zato pustite te slabiće da govore što žele – vi hrabro plačite.