Kompulzivno ponašanje ima razne oblike, a jedan od njih je i kompulzivno pričanje. Najčešći i osnovni uzrok svakog takvog ponašanja jest tjeskoba.
Ležim na plaži u hladovini, lagani povjetarac puše, more je mirno, čuju se samo cvrčci – pa pomislim: „Ovu idilu ništa ne može pokvariti.“ Ipak, ispostavilo se da može kad sam vidjela da dolazi ekipa koja mi je već poznata s te plaže i koja ima običaj satima ne uvlačiti jezik i nadjačavati se u igri „tko može više pričati, samo da nije tišina.“
Kompulzivno ponašanje ima razne oblike, a jedan od njih je i kompulzivno pričanje. Najčešći i osnovni uzrok svakog takvog ponašanja jest tjeskoba. Nitko se ne bavi kompulzivnim ponašanjem zato što to stvarno želi, već zato što je prisutna veća količina anksioznosti i osoba mora učiniti nešto kako bi izvukla um iz tog stanja. Korijen izbacivanja anksioznosti pričanjem razlikuje se od pojedinca do pojedinca, ali zajednička im je poveznica duboki osjećaj nesigurnosti i neadekvatnosti.
Za kompluzivne govornike šutnja i refleksija tijekom razgovora teško su dostupni – stanka u razgovoru predstavlja emocionalni ponor koji jednostavno ne mogu podnijeti nego ga moraju zatrpati riječima. Dok se govornik ne uhvati u koštac s onim o čemu ne želi razmišljati, razgovor će se nastavljati. Ako se pritom nađe više kompulzivnh govornika u skupini, a mi želimo tišinu, bolje je potražiti neko drugo mjesto nego se nadati da će im pričanje dosaditi.
Nekad je jedino rješenje otići, no što učiniti ako kompulzivno govorenje hvata nekog koga ne možemo izbjeći – prijatelja, šefa, kolegu, člana obitelji? Prvo što možemo napraviti je slušati, ali ne predugo. Dok slušate, pokušajte dokučiti što osoba pokušava dobiti za sebe govorenjem: je li to želja da joj se divite, ili možda misli koje ne može provariti u svojoj glavi prazni govorenjem, a možda je to osjećaj kojim ne mogu upravljati pa im govorenje daje osjećaj kontrole. Nakon što ih saslušate neko vrijeme i zaključite koju dublju potrebu pokušavaju podmiriti govorenjem, upitajte ih bi li im smetalo ako ih malo prekinete, bez obzira koliko mislite da je to neuljudno. Možda ćete dobiti dogovor: ne, slobodno me prekini, previše pričam, a možda će reći: dopusti mi da završim. Ako im dopustite da nastave, što je čest slučaj, prekinite ih čim krenu na novu temu. Kada ih prekidate u pričanju reflektirajte im što ste čuli da govore. Ne na način da im dajete svoje psihološko objašnjenje njihove potrebe za pričanjem, već im ukažite na nešto pozitivno što ste čuli iz njihove priče. Nemojte se začuditi ako vas prije vaše pozitivne refleksije koju im nudite opet pokušaju nadvladati pričanjem – to rade jer se boje kritike. No, nemojte odustati od svog pozitivnog komentara i recite im mirno nešto poput: dopusti mi da ti kažem do kraja svoj komentar. Uz to je dobro nastaviti i s prepričavanjem nekog svog sličnog iskustva, sjećanja na sličan događaj ili neku smiješnu priču – bilo što što vam daje priliku da podijelite svoje iskustvo koje možete povezati s njihovim.
Ako se unatoč svim vašim pokušajima govornik ne da smesti i koristi vaše strpljenje, nema druge nego da zaustavite razgovor. Nema ništa loše u tome da nekome koga ste slušali duže nego što ste mu se željeli posvetiti ili nego što imate vremena jednostavno kažete kako više nemate vremena za razgovor ili ga jednostavno više ne možete pratiti pa vam treba odmor. U konačnici, imamo pravo zaštiti sebe i svoje granice.
Također, nemojmo zaboraviti da se i mi lako možemo naći na drugoj strani i krenuti putevima neumornog govornika. Promislite malo kako razgovarate u zadnje vrijeme? Previše ili premalo? Što vam se mota po glavi što jedva čeka izaći kroz usta? Možda i mi samo želimo pričati i pričati dok nam se grlo ne osuši i ne čujemo ništa nego zvuk svog glasa. U tom slučaju nema druge nego pogledati malo dublje i vidjeti nedostaje li nam pažnje, trebamo li očajničku potrebu za odobravanjem, što je s našim samopouzdanjem, zašto neprestano tražimo distrakciju i namećemo se u prvi plan.
Sljedeći put kad budete razgovarali s nekim pokušajte primijetiti koliko traje razgovor i koliko vremena u njemu ste uzeli za sebe. U idealnom slučaju trebali bismo slušati isto toliko intenzivno koliko možemo govoriti.
Marko Aurelije, stoički filozof i posljednji rimski vladar iz doba pet dobrih vladara za vrijeme čije je vladavine u Rimskom carstvu vladao relativan mir i stabilnost, u svojoj knjizi „Meditacije“ napisao je nešto što nam može biti nit vodilja ako želimo razmisliti o načinu na koji upotrebljavamo svoj dar govora: „Uglavnom šutite ili, ako već govorite, recite samo ono što je nužno i u nekoliko riječi. Govorite, ali rijetko, ako prilike tako nalažu, ali ne govorite o običnim stvarima – o gladijatorima, utrkama konja, sportu, hrani i piću – to su teme koje se pojavljuju svugdje – no povrh svega ne govorite o ljudima tako da ih okrivljujete, hvalite ili s nekim uspoređujete. Ako možete, temu svoga sugovornika prebacite na primjereniju temu, a ako se nađete sami među strancima, šutite. Ne smijte se previše, svemu i svačemu, bez ikakvih ograničenja.“