Prava odraslost ovisi o priznavanju, prihvaćanju i preuzimanju odgovornosti za ljubav i roditeljstvo našeg unutarnjeg djeteta.
„Dosta mi je tog dijela mog karaktera. Stvarno sam umoran od bavljenja time. Najradije bih da to ne postoji. Sramim se samoga sebe. Ne zaslužujem ljubav kad sam takav.“ Takve i slične izjave ostavljaju gorak okus u ustima kad god ih čujem. No vrlo brzo mi postane jasno da kroz usta odraslih bespomoćna djeca progovaraju o mržnji prema samima sebi.
Unutarnje dijete i dalje je vrlo živo u našim životima. Ne možemo ga vidjeti, pa smo zbunjeni, ali u jednom dijelu naše psihe ono živi zarobljeno u prošlosti i čeka da bude spašeno. Nažalost većina odraslih toga nije svjesna, a upravo iz nedostatka svjesne povezanosti s vlastitim unutarnjim djetetom proizlaze mnogi naši problemi u ponašanju i emocijama.
Fizička kronološka dob često ne odgovara emocionalnoj. Emocionalno zapnemo tamo gdje smo najviše povrijeđeni i cijeli život nesvjesno pokušavamo dobiti drugačiji završetak iste priče, jer ne znamo drugačije. Nitko nam nije pokazao. To je kao da svaki dan iznova ulazimo u ljekarnu i govorimo „Dajte mi kilogram banana“, ne shvaćajući da smo na sasvim pogrešnom mjestu.
Prava odraslost ovisi o priznavanju, prihvaćanju i preuzimanju odgovornosti za ljubav i roditeljstvo našeg unutarnjeg djeteta. Za većinu odraslih to se nikada ne dogodi. Umjesto toga, njihovo unutarnje dijete biva odbijeno, zapostavljeno, omalovaženo, napušteno ili odbačeno. Često čujem izjave upućene djeci: nemoj se ponašati djetinjasto, budi čvrst, ne plači. Što nam drugo preostaje nego zaključiti da naše unutarnje dijete – koje predstavlja sposobnost za nevinost, čuđenje, strahopoštovanje, radost, osjetljivost i razigranost – mora biti ugušeno, bačeno u karantenu ili čak ubijeno.
Naše unutarnje dijete čuva nakupljene traume, boli, razočaranja, izdaje, strahove ili gnjev. Ma koliko se trudili držati tu bolnu prtljagu na najtamnijem dijelu našeg ormara, ona je tu i ne možemo je riješiti negiranjem. Upravo suprotno, mi putujemo s tim kovčegom puno više nego što bi si htjeli priznati. Većina fizički odraslih osoba vodi život kojim upravlja unutarnje, emocionalno ranjeno dijete. Školski primjer što duboko povrijeđeno unutarnje dijete može činiti jest slučaj Donalda Trumpa čije ponašanje više nalikuje onome ljutitog petogodišnjaka koji se inati gdje god stigne ne bi li napokon dobio potvrdu da je važan, nego na odraslu osobu koja obnaša ozbiljnu predsjedničku dužnost čiji se utjecaj širi globalno.
To povrijeđeno, bijesno, plašljivo dijete donosi odluke odraslih. Može li dijete imati zreli odnos? Karijeru? Biti samostalno? Pa ipak, upravo se to u većoj ili manjoj mjeri događa sa svima nama svakodnevno. I onda se pitamo zašto nam se odnosi raspadaju, zašto se osjećamo anksiozno, nesigurno, izgubljeno ili usamljeno. Kako se drugačije dijete može osjećati bez odgovarajućeg roditeljskog nadzora, zaštite, strukture ili podrške?
Unutarnje dijete ponekad ovlada našom osobnošću i nadvlada volju odrasle osobe te ga zato moramo ozbiljno shvaćati i svjesno komunicirati s tim dijelom sebe: slušati ga kako se osjeća i što mu treba od nas, ovdje i sada. Primarne potrebe unutarnjeg djeteta – za ljubavlju, prihvaćanjem, zaštitom, njegovanjem, razumijevanjem – ostale su iste danas kao i kad smo mi bili djeca. Kao odrasli, s tim neodraslim dijelom sebe uzaludno pokušavamo prisiliti druge da ispune naše potrebe, što je osuđeno na neuspjeh. Nema druge nego da ono što u prošlosti nismo dobili u dovoljnoj količini od roditelja, sada damo sebi, što je često mučan proces. Sada imamo priliku dati sebi drugačiju sadašnjost od one u kojoj smo davno zapeli. Baš kao da se radi od djetetu od krvi i mesa, roditelj u nama se mora pobrinuti za svoje dijete i učiti ga disciplini uz puno ljubavi i podrške.
Uspostavljanjem kontakta s odbačenim dijelovima sebe kroz suosjećanje i prihvaćanje spajamo dijelove svoje ličnosti. Tim unutarnjim dijalogom odraslog dijela nas i djeteta u nama može se stvoriti novi odnos u kojem se, kroz suradnju, potrebe obje strane mogu zadovoljiti. Ako je potrebno, možemo potražiti pomoć izvana dok ne osnažimo odrasli dio nas i dođemo u stanje da se u trenutku kada unutarnje dijete preuzme kontrolu ipak možemo uhvatiti za onaj dio koji razumije što se događa. Tko zna, možda će baš to biti ključan trenutak da se prema sebi ponašamo s više suosjećanja, možda nam postane jasno koliki je utjecaj našeg djetinjstva na život koji živimo kao odrasli. Sve je bolje od naglih reakcija i nemogućnosti izlaska iz osobne povijesti. Spajanjem izgubljenih dijelova sebe dobivamo mogućnost da postanemo odrasli, ne samo fizički već i psihološki.