Je li doista itko ikad više uživao u snimci koncerta vrlo upitne kvalitete od gledanja i slušanja živih ljudi ispred sebe? Možda stanovnici Instagrada?
Na jednom od koncerata na Tvrđavi sv. Mihovila ispred mene je stajala cura u srednjim dvadesetima, privlačeći mi pažnju entuzijazmom koji je pokazivala čekajući izvođače da se pojave na sceni. Za očekivati je bilo da će se prepustiti ritmovima svog očigledno omiljenog benda, no odjednom se u njenoj ruci, brže nego revolver Billy the Kidu, pojavio mobitel. U tren oka bila je spremna za odašiljanje svog autoportreta i prijenos sebe uživo stanovnicima „Instagrada.“
Nažalost, to je već godinama uobičajen prizor, ali ne mogu si pomoći a da se po tko zna koji put ne zapitam: „Je li doista itko ikad više uživao u snimci koncerta vrlo upitne kvalitete od gledanja i slušanja živih ljudi ispred sebe?“ Možda stanovnici Instagrada? Doduše, ne znam kad se tamo točno „živi“ jer stječem dojam da su svi oni zaokupljeni objavljivanjem svojih #enjoylife sebića i pokazivanjem sebe uživo s mjesta događaja. Tamo je najvažnije objaviti što radiš i gdje si, ne bi li ti netko iz tog međusvijeta dao svoje odobrenje i potvrdu da si na pravom mjestu u pravo vrijeme.
Problem se ne krije u tome što ljudi slikaju sami sebe niti su selfiji sami po sebi blesavi ili egocentrični, već to što svoje autoportrete mnogi ne doživljavaju ni najmanje ozbiljno. Radi nas samih, makar minimalna doza ozbiljnosti u predstavljanju vlastitog lika i djela itekako je potrebna.
Slikavanje selfija oslanja se na jednu od velikih tradicija visoke umjetnosti – autoportret. Nizozemski slikar Rembrandt, jedan od najvećih i najpoznatijih likovnih umjetnika u povijesti, bio je ovisan o stvaranju vlastitih slika. U svojoj dugogodišnjoj karijeri naslikao je preko stotinu autoportreta. No odolio je namigivanju, pućenju usana i sličnim metodama privlačenja pažnje. Umjesto toga, pozorno je promatrao tko je i što je postao razmišljajući o postupnim promjenama na vlastitom licu, pitajući se što je postigao sa svojim životom i što je učinio s danim mu vremenom na planetu. Nije tražio potvrde svog postojanja od drugih, tražio je samospoznaju. Niti mu je cilj bio bijeg od sebe već je išao sebi ususret.
Ne kažem da se ne treba opustiti i zafrkavati fotografirajući se ili da pored svake naše slike moramo napisati esej o smislu života. No, kad neka naša radnja uzme maha i u potpunosti izgubi svoj smisao, ili kad nam je važnija reakcija okoline na ono što radimo i kako živimo - do te mjere da odredi naše raspoloženje i mišljenje o samom sebi – onda je vrijeme za pauzu. Premda je primamljivo od neke naizgled neozbiljne radnje napraviti još veću smijuriju, puno mudrije bi bilo znati stati s tim na vrijeme.
U slučaju selfija i objava na društvenim mrežama to bi značilo da dobro pogledamo zidove koje smo tamo stvorili i iskreno se zapitamo: zašto i za koga se objavljujem? Za koga stavljam sliku sebe s koncerta na profil stvoren u virtualnom svijetu dok sam na tom istom koncertu u stvarnom svijetu? Kome se to želim pokazati i od koga tražim odobrenje za biti ja? Upravo takva pitanja, na koja nije nimalo lako odgovoriti, vrište iza naših objava.
Ljudima je postalo sve teže pronaći nešto ili nekoga tko im je zanimljiviji od pametnih telefona, no ne zato što u svijetu manjka zanimljivih osoba i događaja. Ne treba niti puno lutati uokolo ne bi li naišli na nekog zanimljivog – dovoljno je pokazati više zanimanja za osobu koju srećemo u ogledalu.
Zaokupljenost mobitelima nije alarmantna samo zato što su stalno negdje blizu nas, već zbog puno mračnije realnosti, a to je da ih se koristi kako bismo se odmaknuli od samih sebe. Mobiteli nam ne žele naškoditi, ali možemo ih vrlo lako početi upotrebljavati da bi sebe zanemarili i krenuli u bijeg od osjećanja ponora i radosti vlastitog ja. Zbog prevelike pažnje koju im posvećujemo postajemo nesposobni sjediti sami sa sobom dok nam misli slobodno lutaju posjećujući prošlost i budućnost, gdje postoji mogućnost da izazovu bol, nadu, uzbuđenje ili žaljenje.
Ironično i tragično, lakoća s kojom možemo stvoriti vanjsku sliku sebe djeluje protiv naše koncentracije na ono što je unutar nas, a koja nam je neophodna da bi zbilja nešto naučili o sebi. Prijeko je potrebno obratiti pažnju na ono što osjećamo dok nešto doživljavamo jer tako dolazimo do samospoznaje o tome tko smo zaista. A za to nema druge nego pustiti mobitel da se malo odmori od nas i prepustiti se uživanju u događaju sada i ovdje - jedinoj slici uživo koja postoji i od koje se malo po malo stvara naš život.