Uloga roditelja nije da djetetu bude prijatelj. Ili još gore, bankomat. Jedna je stvar djeci omogućiti normalne materijalne uvjete, a sasvim druga i štetna materijalnim stvarima regulirati emocionalni život djece.
Nedavno sam se zatekla na druženju na kojem je tema bila današnja djeca koja ne prihvaćaju ne kao odgovor. Posebno je glasna bila jedna mama koja se žalila da joj „nije lako s razmaženom djecom koja su naučila sve dobiti“ i zbog kojih je „zapustila sebe“ jer ne može financijski pokrivati oboje pa je odabrala udovoljavati djeci kako zna i umije jer „život ionako nije lak.“
Vrag mi nije dao mira pa sam joj rekla da time ne čini dobro ni sebi ni njima i da bi trebala naučiti postaviti djeci granicu jer će im tako uvelike olakšati budućnost. Kad sam to izgovorila, oštro mi je odgovorila da su današnja djeca takva i da je svijet tako ustrojen te da djecu ne treba zakidati.
Sve više mladih ljudi koji dođu potražiti pomoć ima problem koji je nastao ovakvim stavom. To su mladi ljudi koji su naučili dobiti sve i nisu razvili unutarnji kapacitet da se nose s frustracijom, čemu služi upravo roditelj koji djetetu zna postaviti zdravu granicu. Misleći da im čine uslugu jer su sami često odgojeni s kruto postavljenim granicama, roditelji odu u drugu krajnost i na prvo dječje negodovanje popuste.
Kako to rade mnogi roditelji, to je postalo prihvaćeno kao standard ponašanja, a zapravo je vrlo štetno za razvoj djece jer ih se ne uči razvijati zdravo nošenje s frustracijom koja je bitan element u suočavanju sa životnim izazovima. To je relativno moderniji trend odgoja koji je postao opće prihvaćen na našim prostorima prije dvadesetak godina. Sad kad su te prve generacije djece odgojene na takav način postale mladi ljudi, vide se stvarne posljedice odgoja u kojem se djeci previše udovoljavalo. Istini za volju, ta su djeca prilično zakinuta u mogućnosti samoregulacije vlastitih osjećaja nekad čak i zbog najmanjih sitnica, primjerice, frustracije jer im prijatelji ili prijateljica nisu odgovorili na sms poruku u roku od pet minuta.
Uloga roditelja nije da djetetu bude prijatelj. Ili još gore, bankomat. Jedna je stvar djeci omogućiti normalne materijalne uvjete i shodno tome kupovati im potrebno, a sasvim druga i štetna je materijalnim stvarima regulirati emocionalni život djece. Ispod svih tih zahtjeva koje djeca imaju za materijalnim stvarima u biti leži emocionalna potreba koju roditelji trebaju prepoznati i nahraniti. Na taj način učimo djecu da se nose sa sobom, a to često zahtijeva da im kažemo „ne“ na želju za još jednim starkama, igračkom, slatkišima i svim ostalim stvarima koje im padnu na pamet jer su ih negdje vidjeli.
Roditelji mi se često žale da djeca previše vremena provode ispred raznih ekrana, da žele mobitel već u prvom razredu osnovne škole, da su razmažena, nemoguća ili da se naljute kad nije po njihovom. Međutim, kad im sugeriram da trebaju znati bolje postaviti granicu osjećaju se napadnutima i krivima. Nitko tu nije kriv, na način da to radi namjerno. To je posljedica našeg emocionalnog naslijeđa koje prenosimo djeci, no da bismo prekinuli taj lanac moramo početi od sebe. Ponašanje djeteta odraz je roditeljevih nesvjesnih obrazaca. Mami s početka priče koja ne zna reći „ne“ osobne su granice narušene time što je djetetu govorila „da“ i kad treba i kad ne treba. Ona, psihološki gledano, pokušava kroz udovoljavanje djetetu udovoljiti onim dijelovima sebe koji su previše puta doživjeli „ne“, najprije od roditelja a onda posljedično i od mnogih drugih kroz život.
Istina je da nije ni najmanje lako odgajati djecu u kapitalističkom društvu. Stvari na policama kao da govore „kupi me“ gdje god da se okreneš, a djeca i mladi posebno su podložni tom utjecaju. No ja smatram da mi ovdje imamo sreću jer se još sjećamo vremena kad su stvari bile samo stvari i nisu imale nadnaravnu moć da nas začaraju, te da možemo makar dio toga prenijeti na našu djecu. To ćemo im prenijeti ako u vokabular ubacimo i pokoje „ne“ i ako ne popuštamo pred frustracijom koju će dijete nakon toga osjetiti. Djeci je zadatak da ispipavaju naše granice zato što tako postupno uče nositi se s frustracijom onda kad ne dobiju ono što žele. Nema sumnje da će kroz život naletjeti na situaciju u kojoj nešto neće dobiti, u kojoj neće biti po njihovom, u kojoj će im bez problema biti rečeno ne. Ako ih mi ne naučimo da se s tim nose, što počinje ne udovoljavanjem na sve njihove hirove, život će im biti prilično izazovan.
Postavljanje zdravih granica zbog toga je toliko važno i neophodno – time stvaramo u djeci resurs da žive znatno manje stresnijim životom, što je nemjerljivo u usporedbi s trenutnim zadovoljstvom zbog novog, petog para tenisica ili dodatnog sata za računalom.