Osjećaj unutrašnjeg zatočeništva iako smo na slobodi prilično je zbunjujući i rijetko tko ga nije doživio barem u jednoj životnoj situaciji, ako ne i više njih.
„Želim biti slobodan“, bile su prve riječi klijenta umornog od, kako je rekao, življenja života za koji se pita živi li ga on ili netko drugi u njegovoj koži. Zbog želje da ispuni tuđa očekivanja, što je nemoguća misija, počeo se osjećati kao da je svom „stvarnom“ sebi presudio izdržavanje zatvorske kazne, dok se njegov alter ego bavio ugađanjem autoritetima.
Osjećaj unutrašnjeg zatočeništva iako smo na slobodi prilično je zbunjujući i rijetko tko ga nije doživio barem u jednoj životnoj situaciji, ako ne i više njih. Slobode se često odreknemo, a da niti ne znamo da smo to napravili. Neki to rade radi osjećaja sigurnosti, drugi da bi udovoljili okolini, treći zbog straha od nepoznatog ili zbog prikazivanja slike o sebi koja je „bolje prihvaćena“ i slično. Razloga ima puno, a često su međusobno isprepleteni.
Zarobljenima nas drže naša ograničavajuća uvjerenja i izbjegavanje suočavanja s emocijama koje ključaju ispod površine. Ta kombinacija postaje čuvar našeg zatvora koji dobro radi svoj posao sprečavajući nas da mijenjamo okolnosti kojima nismo zadovoljni, podcjenjivanjem našeg potencijala i hranjenjem mrvicama zadovoljstva tek toliko da nas drži u šaci.
Spomenuti je klijent krenuo na terapije jer je prepoznao začarani krug koji se iznova ponavlja u odnosu s nadređenima. Iako je obrazovan i sposoban, u prisutnosti svog šefa postao bi bespomoćan i ne bi se mogao zauzeti za sebe dok ga on kritizira iako su te kritike često bile pretjerane i neutemeljene. Umjesto da se zauzme za sebe, pokušavao mu je udovoljiti i predvidjeti „slabe točke“ svojih postupaka ne bi li na taj način spriječio budući napad. Unatoč tome kritika se uvijek penjala na višu razinu, a i ako šef ne bi kritizirao njega jer mu trenutačno ne može naći manu, našao bi se netko drugi tko bi „dobio po repu“.
Ograničavajuća uvjerenja stvaramo u ranom djetinjstvu na osnovu zbunjujućih emocionalnih iskustava na čijim osnovama izvodimo pogrešan zaključak, generaliziramo i gradimo obrambene mehanizme da bi izbjegli emocionalnu bol. Generalizirajući zaključak, kao i birani obrambeni mehanizmi, plod su našeg nezrelog dječjeg intelekta. Na osnovi ograničenog broja iskustava na određene situacije i osobe, donesemo zaključak koji kasnije kroz život prenosimo na sve druge srodne situacije i osobe. Takve mentalne i emocionalne blokade stvaraju rešetke i ne dopuštaju nam da u odrasloj dobi istražimo što se nudi „na slobodi“.
Nakon nekog vremena provedenog na terapiji klijentu je postajalo sve jasnije da su mu svi šefovi nalik na oca koji ga je često kritizirao i omalovažavao. Uvijek se trudio udovoljiti mu, no to mu nikad nije polazilo za rukom i pored njega se osjećao bespomoćno i bezvrijedno. Prekapanje po kuferima iz djetinjstva nije bilo lako i trajalo je, ali kad je to uspio povezati osjetio je poprilično olakšanje. Na poslu je počeo reagirati na kritike iz odraslog dijela sebe što znači da bi, kad bi osjetio da ga preplavljuje bespomoćnost, znao da se tada psihološki pretvara u malog dječaka te bi samog sebe poput pozitivnog roditelja obranio od napada. Postupno je vraćao moć sebi, a posljedica toga je bila da su šefove kritike bile sve manjeg intenziteta, kao i njegov gastritis.
Jednu slobodu nam nitko ne može oduzeti, a ona se zove unutrašnja sloboda. Međutim, da bismo do takve vrste slobode došli moramo ispraviti kriva uvjerenja i ovladati svojim emocijama umjesto da one vladaju nama. To nije lak put i traži od nas disciplinu, strpljenje, odlučnost i povrh svega odgovornost, no nagrade su neprocjenjive za one koji iskreno žele istraživati sebe.
Bez preuzimanja odgovornosti za samog sebe, svoje izbore i postupke nema ni slobode. Istina, često to radimo automatski, nesvjesni da u nama postoji autopilot koji leti po svom planu puta. No to nas ne oslobađa odgovornosti, već služi samo kao dobar alibi za ostajanje u istom začaranom krugu. Mnogima tako prođe cijeli život, a da se nisu ni zapitali što mogu učiniti da bi se osjećali slobodnije.
Često nemamo slobodu da izaberemo vanjske okolnosti s kojima se suočavamo, ali svakako imamo slobodu da izaberemo našu reakciju na te okolnosti. Drugim riječima, dobar dio slobode je u našim rukama. Pitanje koje si možemo postaviti da se podsjetimo na to je: „Što stoji na putu između mene i slobode?“
Bez obzira na to što je slobodu popularno reklamirati kao da se može kupiti, nitko nam je ne može pokloniti već se za nju jedino sami možemo izboriti. Svaki dan iznova, sa svakom novom odlukom koju donosimo, izabiremo gore, isto ili bolje za sebe.