Svi smo u potrazi za srećom i zadovoljstvom, no ipak nam se teško prepustiti sreći kad je pronađemo bez straha, sumnji i pitanja – zaslužujem li je?
„Sretna sam. Baš me zanima koliko će to potrajati. Obično se nešto loše dogodi kad se ovako osjećam pa me pomalo strah sreće. Ljudi se obično boje zmija, visine, mraka, a ja sreće. Kako je to uopće moguće?“ zbunjeno me pitala klijentica.
Svi smo u potrazi za srećom i zadovoljstvom, i pretpostavljamo da je, kad smo napokon sretni u poslu, ljubavi ili nečem drugom, naš posao završen. Ma koliko nam logika govorila da bi i trebalo biti tako, ipak nam se teško prepustiti sreći kad je pronađemo bez straha, sumnji i pitanja – zaslužujem li je?
Kao u većini slučajeva s našim emocionalnim i mentalnim brigama, i ova vrsta straha vuče korijenje iz djetinjstva i okruženja u kojem smo odrasli. Možda smo tada gledali naše roditelje koji su iz nekog razloga bili više nesretni nego sretni pa nas vlastita sreća nesvjesno podsjeća na njihovu nesreću. Kao iskrivljenu vrstu počasti tom njihovom stanju danas sebe ograničavamo u osjećaju zadovoljstva. Možda su naši mali uspjesi prolazili bez potrebne pohvale pa smo danas preskromni u vezi naših postignuća i ne vidimo trud koji smo uložili da bi ih postigli. Možda su naša postignuća izazivala ljubomoru kod drugih pa smo se vrlo rano naučili da je bolje skrivati ili izbjegavati pokazivanje sreće da bi izbjegli njihove reakcije. Možda su nas previše puta upozorili na oprez kad se dobre stvari događaju jer će se ionako brzo okrenuti protiv nas. Možda smo doživjeli smrt bliske osobe pa se osjećamo krivima kad nam je dobro jer njih više nema, a mi se „razbacujemo“ pokazivanjem da smo živi. Brojni su razlozi zbog kojih nam je patnja postala prirodno stanje, a prag uživanja u sreći nizak.
Loša iskustva koja smo doživjeli i traumatski događaji, fizički ili emocionalni, ostavljaju dubok trag na našoj psihi, a potom i načinu na koji doživljavamo svijet oko nas. Ako smo nakon događaja koji nas je usrećio doživjeli neku vrstu boli, patnje ili razočaranja tada naša psiha stvara filtere koji doprinose izbjegavanju prepuštanja užitku i radosti iz straha da nešto loše vreba iza ugla ako si to dopustimo. Zbog straha od boli, taj dio nas sumnja u to da imamo pravo uživati u poslu kojeg radimo, zaraditi novac a da se dobro ne pomučimo, uzeti slobodan dan bez posebnog razloga, biti sretni u ljubavi i slično, pa se ograničavamo ne samo u poduzimanju koraka prema tome nego čak i u zamišljanju da bi moglo biti bolje.
U testiranju gdje smo sami sa sobom u odnosu sa strahom od sreće mogu nam pomoći sljedeća pitanja: „Bojim li se biti previše sretan/sretna? Kad sam sretan/sretna, sumnjam li da će se ubrzo dogoditi nešto neugodno? Vjerujem li da ne zaslužujem biti sretan/sretna?“ Pozitivni odgovori na ova pitanja upućuju na to da između nas i prepuštanja sreći stoji zid koji nije lako preskočiti.
Kako bismo povećali naš kapacitet za sreću moramo se vratiti na mjesto u prošlosti gdje smo nesvjesno odlučili da je bolje za nas da ne tražimo previše i uključili anksioznost kao strategiju obrane od prepuštanja užitku. Ono što aktivno živi u našem nesvjesnom puno je jače od onog čega smo svjesni pa se iz tog nesvjesnog dijela sebe, na koji nemamo utjecaj dok ne zavirimo u njega, svakodnevno trudimo ostati u poznatim okvirima življenja. Anksioznost i tjeskoba koja nas je obuzela u nekom prošlom vremenu raspodijelila se na životne teme s kojima se danas susrećemo jer nam je njen stvarni izvor nepoznat.
Naš život nikad neće biti bezbrižan jer rješavanje problema je njegov sastavni dio, od kojeg nitko ne može pobjeći. No, ako povećamo kapacitet za istinsko uživanje u osjećaju sreće i zadovoljstva, bit ćemo sposobni, unatoč problemima s kojima se suočavamo, osjetiti užitak u jednostavnom sunčanom danu ili uzeti pauzu od svih obveza makar na pola sata, bez osjećaja krivnje, a možda čak doći i do saznanja da zaslužujemo biti sretni iz jednog jedinog i sasvim dovoljnog razloga, a taj je da postojimo.