Koliko su često naši roditelji ili učitelji predložili da sjedimo mirno i ne činimo ništa? Koliko često naši šefovi kažu isto? Činiti ništa nije prihvatljivo.
„Kako provodiš vrijeme sama sa sobom?“ pitam klijenticu. „Kako to misliš? Uvijek nešto radim ili sam s nekim“, odgovara. „To nije provođenje vremena sa sobom, upravo suprotno. Mene zanima što se događa kad si istinski sama sa sobom i ne radiš ništa“, pojašnjavam joj. „Ne znam ni što to znači. Uvijek moram nešto raditi, inače nemam mira… Makar povirim na Facebook“, zaključuje.
Mnogo ljudi s kojima se susrećem izbjegava biti sa sobom. Nekad sam i sama činila sve da to izbjegnem, premda bi netko izvana bez sumnje rekao da mi to nije bio problem. Nije mi bio problem raditi nešto sama, ali jest biti sa sobom i ne raditi ništa, a da zbog toga ne osjećam krivnju. Tek kad sam savladala želju da na neki način pobjegnem od sebe, shvatila sam i što točno znači biti sa sobom ne čineći ništa.
Smisao „ne činjenja ničeg“ jest čišćenje našeg unutarnjeg života. Toliko se toga svakodnevno događa u našem emotivnom životu da bismo trebali najmanje sat vremena dnevno da bi sve to obradili. Pravi luksuz, pomislit će mnogi. Kroz kult aktivnosti dobili smo svaki mogući izgovor da ne poduzmemo ništa u vezi teškog posla vođenja svjesnijeg i intenzivnijeg osjećajnog života, dok će s druge stane mnogi poduzeti sve da i tih mogućih 5 minuta bivanja sa sobom začine nekom aktivnosti pa makar to bilo listanje po ekranima – pritom se još bez problema nazivajući „svjesnima“, što je danas vrlo popularno.
No, neki su ljudi, poput renesansnog kipara i slikara Michelangela, shvaćali važnost ne činjenja da bi probudili svoju kreativnost. Agostino di Duccio je 1466. godine dobio zadatak da oblikuje Davidovu figuru za katedralu u Firenci. Počeo je raditi na velikom mramornom bloku iz poznatih kamenoloma u Toskani, ali uspio je označiti samo oblik nogu, stopala i obrise odjeće prije nego što je napustio projekt iz razloga koji su ostali nejasni. Sljedećih 25 godina blok od mramora ostao je izložen vremenskim prilikama u dvorištu radionice katedrale, sve dok se Michelangela nije zamolilo da oživi napušteni projekt.
Iako je stanje mramora bilo pogoršano, prihvatio je zadatak. Ubrzo su počele kružiti glasine da je vrlo malo napredovao. Govorilo se da satima gleda u mramor i ne radi ništa. Kad ga je prijatelj vidio i postavio mu očito pitanje: „Što to radiš?“ Michelangelo je odgovorio: „Radim.“ Godinama poslije, nakon što je blok od mramora postao kip Davida, rekao je: „Vidio sam anđela u mramoru i rezbario dok ga nisam oslobodio.“ Michelangelova percepcija neaktivnosti pokazuje koliko korisno može biti za čovjeka, a posljedično i za samo čovječanstvo, ne činiti ništa i uložiti da se mirno vrijeme uklopi u svakodnevni život.
Svi znamo da poticaj da budemo zauzeti počinje vrlo rano u životu. Koliko su često naši roditelji ili učitelji predložili da sjedimo mirno i ne činimo ništa? Koliko često naši šefovi kažu isto? Činiti ništa nije prihvatljivo. Obično nam se govori da radimo više i da budemo marljivi. Ne činjenje povezujemo s neodgovornošću, bivanjem na pogrešnom putu ili, još gore, traćenjem života. Većina nas osjeća krivnju ako nismo zauzeti radeći nešto, a dobijemo zamah čim se osjećamo zauzeto. U svijetu posvećenom odvlačenju pažnje, mirnoća i tišina nas plaše. Štitimo se od takvih situacija stvaranjem buke i mahnitim djelovanjem.
Dok smo tako zauzeti svim tim stvarima koje zapravo nisu važne, ne ostavljamo vremena za one koje jesu. Mnogi od nas se zavaravaju da je zaposlenost sinonim za produktivnost, ali to često nije slučaj. Zapravo, ljudima se ne sviđa kad netko očito ne radi ništa. Mnogi to vide kao provokaciju. Puno našeg posla je u konačnici besmisleno, što može biti teško za prihvatiti.
Ne činiti ništa znači isključiti se iz prisile stalnog činjenja nečeg sa sobom. Raditi ništa daje nam mogućnost da pogledamo i tamnu stranu naše prirode, domenu velike energije i strasti. Ali potrebna je hrabrost za odlazak u određena područja našeg uma pa smo obično zauzeti izbjegavanjem toga.
Postoji vrijeme za rad i vrijeme za odmor. Ravnoteža je presudna u našim životima. Ako ne znamo kako održati ravnotežu između djelovanja i razmišljanja, aktivnosti i samovanja, buke i tišine moguće je da ćemo postati žrtvom psihološkog izgaranja. Možemo čak biti toliko zauzeti životom da ga zaboravimo živjeti. A to je prava šteta jer samo je jedan i ima rok trajanja.