Ako poznajemo sebe i osnove ljudskih reakcija, te smo naučili prepoznavati u kojem smo stanju trenutno – borbe, bijega ili zamrzavanja – traumatsko iskustvo izvana neće imati toliki utjecaj na nas da zapnemo u njemu.
Nedavno je na terapiji bio jedan izuzetno drag i zanimljiv tinejdžer. Uvijek me fascinira koliko su djeca pametna i sposobna osjećati svoja emotivna stanja, ali često zbog raznih okolnosti ne znaju što dalje sa svojim osjećajima, kako iz izraziti, gdje ih smjestiti, kako ih interpretirati. Njega je na terapiju doveo osjećaj bezvoljnosti i nemogućnosti učenja, iako je donedavno sve obavljao bez puno razmišljanja.
Kako se bavim tjelesno-orijentiranom psihoterapijom, jedan dio vremena na početku terapija provedemo u kratkoj edukaciji o tijelu i njegovim reakcijama na podražaje iz okoline. To se uvijek pokaže bitnim jer nam napokon netko objasni da nismo ludi i da su naše reakcije pokazatelji da se nešto doslovno fizički, što odmah utječe i psihički, događa u našem tijelu i da postoji izlaz iz toga. Zakoni naše psihe nemaju rupe kao oni koji se donose u Saboru i za koje treba još makar 20 pravilnika da bi se donekle razumjelo što se htjelo postići. Iako je naša psiha prilično kompleksna, oni zakoni koji vladaju nama zapravo su jednostavni i kažu nam da, ako se događa nešto što ne bi trebalo ili se ne događa ono što bi trebalo, onda je posljedica to i to.
Svaki dan dok hodamo svijetom čitamo tisuće društvenih znakova u svom okruženju. U našoj interakciji s drugima prepoznajemo izraze lica, ton glasa, pokrete tijela i još mnogo toga. Stalno smo zauzeti promatranjem i interakcijom sa svijetom i drugima. Kroz interakcije s drugima od našeg rođenja pa sve do smrti oblikujemo naš osjećaj sebe. Učimo o sebi i drugima, kome možemo vjerovati, a tko za nas predstavlja neku vrstu prijetnje. Naše tijelo neprestano obrađuje takve vrste informacija.
Dobro je podsjetiti se nekih najosnovnijih pojmova fiziologije našeg živčanog sustava. Sustav za nadzor tijela smješten je u živčanom sustavu. On prikuplja informacije iz cijelog tijela i koordinira aktivnosti. Dva su glavna dijela živčanog sustava: središnji živčani sustav i periferni živčani sustav. Središnji živčani sustav čine mozak i leđna moždina, a periferni svi živci izvan našeg mozga i leđne moždine.
Periferni živčani sustav dalje se dijeli na somatski i autonomni živčani sustav. Somatski sustav omogućuje komunikaciju mišića s mozgom i leđnom moždinom i pod utjecajem je naše volje. Autonomni živčani sustav kontrolira rad žlijezda i unutarnjih organa, kao što su srce, pluća i probavni sustav. Bavi se funkcijama koje pokreću naše tijelo, a da o njima ne moramo razmišljati, dakle nije pod utjecajem naše volje.
Autonomni živčani sustav je izuzetno kompleksan i uvijek zaposlen. Osim što pokreće važne fiziološke funkcije u našem tijelu, također nam pomaže skenirati, tumačiti i reagirati na znakove opasnosti. U njemu djeluju dva odvojena sustava koji nam pomažu pročitati i reagirati na znakove opasnosti. Jedan je simpatički živčani sustav. Ovaj sustav je uključen u pobuđivanje našeg tijela na reakciju, a to čini mobilizirajući nas na pokret u opasnim situacijama. Na znakove opasnosti u našem okruženju dovodi nas u stanje poznato kao „borba ili bijeg.“ Također, odgovoran je za aktiviranje nadbubrežnih žlijezda i otpuštanje hormona u krvotok – stanje poznato kao „nalet adrenalina.“ Kada vidimo zmiju, naš će simpatički živčani sustav pročitati znak potencijalne prijetnje i potaknuti tijelo da reagira, što uključuje brzi nalet adrenalina i mi se odmah udaljimo od zmije.
Drugi dio autonomnog živčanog sustava zaduženog za čitanje znakova opasnosti je parasimpatički živčani sustav. Ovaj sustav je uključen u smirivanje našeg tijela i očuvanje energije kroz usporavanje otkucaja srca, reguliranje probave i snižavanje krvnog tlaka. On nas dovodi u stanje poznato pod nazivom „odmor i probava.“ Kad parasimpatički sustav očita da nešto nije opasno, naše tijelo se počinje smirivati. Bitno je naglasiti da naš unutarnji alarm ne razlikuje fizičku opasnost od emotivne.
No, što ako se naš sustav detekcije opasnosti poremetio? Što se događa s nama ako smo toliko dugo u stanju alarma da niti ne shvaćamo da to nije naše prirodno stanje? Događa se to da iznutra „zapnemo“ u stanju borbe ili bijega i da naš parasimpatički sustav ne može detektirati da je opasnost završila te ostanemo u stanju poznatom kao „zamrzavanje.“ Sva ova tri stanja – borba, bijeg i zamrzavanje – imaju itekako važne uloge za naše preživljavanje. Borba i bijeg nam trebaju da bismo mogli preživjeti napad izvana, bilo stvarni fizički ili psihički, a zamrzavanje se uključuje kada nemamo šanse boriti se ili pobjeći jer na taj način umanjujemo bol – stvarnu fizičku ili psihičku i to nam omogućava da preživimo to što doživljavamo. Zato se događa da žrtve nasilja osjete paraliziranost i ne mogu ništa učiniti. To nije zato što su slabe, nego zato što je naš sustav za alarmiranje zaključio da je to najbolji način da preživimo u situaciji gdje nas je netko nadjačao i ne možemo se boriti niti pobjeći.
Zapravo, ako poznajemo sebe i osnove ljudskih reakcija, te smo naučili prepoznavati u kojem smo stanju trenutno – borbe, bijega ili zamrzavanja – traumatsko iskustvo izvana neće imati toliki utjecaj na nas da zapnemo u njemu jer problem kod doživljavanja traume nije konkretan traumatski događaj nego to što ostanemo u traumatskom vrtlogu iznutra. Iako nas je događaj povrijedio, ako smo svjesni toga i potražimo adekvatnu pomoć, s vremenom ćemo uspjeti regulirati živčani sustav i izaći ćemo iz tog stanja otporniji. Osim borbe, bijega i zamrzavanja postoji i stanje koje se zove društveni angažman, a to je stanje u kojem smo svjesni sebe, svojih osjećaja, granica i u kojem osjećamo mir i sigurnost.
Da smo zapeli u stanju borbe možemo prepoznati po tome da nas često hvataju ljutnja, bijes, iritacija i frustracija. Ako smo zapeli u stanju bijega osjećamo se anksiozno, zabrinuto, strah nas je i panika, a ako smo zapeli u stanju zamrznutosti to znači da smo potpuno zatvoreni, možemo se osjećati beznadno, depresivno, preopterećeno i kao da ne možemo naprijed.
Kad smo u ovakvim stanjima nismo sposobni učiti niti biti radosni, znatiželjni, empatični i suosjećajni, nismo povezani sa sobom niti sa svijetom oko sebe, često se alarmira opasnost na situacije koje realno nisu opasne.
Bilo bi divno da u vrtićima i školama djeca uče od čega se zapravo sastojimo iznutra, da vježbaju kako doći u povezanost sa sobom i kako svoj živčani sustav regulirati. No umjesto toga, upravo ta mjesta često alarmiraju živčani sustav na opasnost. Dok smo u tom stanju nismo sposobni učiti nego eventualno učiti napamet i imati dojam da s nama nešto nije u redu. S nama je sve u redu, naš živčani sustav obavlja svoj posao. Pravo pitanje jest obavlja li većina odraslih svoj posao, a to je da osiguraju okruženje u kojem će se djeca osjećati sigurno i povezano sa sobom – jer tek tada je učenje zapravo igra.