Tko se želi baviti svojom sebičnosti, slabostima, mržnjom, okrutnosti, posesivnosti i ostalom sjenovitom ekipom? Zar nije puno ugodnije gledati samo ugodan dio naše ličnosti?
Prije neki dan srela sam jednu poznanicu koju nisam dugo vidjela. Nakon samo par uljudnih rečenica bacila se na temu zajedničke poznanice te počela prebirati po njenom životu. Svaki moj pokušaj promjene teme je sabotirala i vraćala se na ogovaranje u rukavicama. Ubrzo sam joj rekla da moram ići i doslovno pobjegla.
Većina ljudi trudi se zaštiti vlastiti imidž upiranjem prsta u nekog drugog. Carl Jung je to lijepo opisao u jednoj od svojih brojnih izjava na temu sjene: „Često je tragično vidjeti kako čovjek razmetljivo prtlja sa svojim životom i životom drugih, a ipak ostaje potpuno nesposoban vidjeti koliko cjelokupna tragedija izvire u njemu i kako je on stalno hrani i održava.“
Što je to točno sjena i kako nastaje? Sjena je „tamna strana“ naše osobnosti u kojoj ključaju bijes, zavist, pohlepa, sebičnost, želja za moći i slično. Ukratko, sve što u sebi smatramo inferiornim, zlim ili neprihvatljivim gurnemo u sjenu i nadamo se da se više neće pojaviti. Međutim, naša sjena ne ide nigdje i ne možemo je se riješiti već ostaje s nama kao vjerni pratitelj. To samo po sebi nije toliki problem koliko je problem činjenica da je ne vidimo iz razloga što joj upravo to daje snagu da nama vlada.
Od rođenja pa sve dok ne odemo u vječna lovišta težimo zadovoljenju naših osnovnih ljudskih potreba koje uključuju fiziološke potrebe, potrebu za sigurnosti i pripadnosti. Isto tako svako dijete osjeća i izražava ljubav, velikodušnost i dobrotu, ali i ljutnju, sebičnost i pohlepu. Te su emocije dio naše ljudske prirode. No, često se dogodi da iz okoline doživimo odobravanje kad smo „dobri“, ali ne i kad smo „zločesti.“ Primjerice, možda smo imali ispad bijesa i naši se roditelji nisu znali nositi s tim te smo umjesto utjehe dobili ukor i kaznu, ili smo možda u prvom razredu osnovne škole bili razigrani i spontani pa nas je zbog toga učitelj posramio pred svima. Sve takve situacije prijetile su našim osnovnim ljudskim potrebama te smo prilagodili svoje ponašanje vanjskim očekivanjima. Na taj način, malo po malo, naši neprihvaćeni i obeshrabreni dijelovi izgnani su u bespuće našeg nesvjesnog.
Naša osobna sjena predstavlja kolekciju tih odbačenih dijelova, koji se okreću protiv nas i tu nastaje problem – naša sjena radi radnje u naše ime bez našeg svjesnog pristanka. Svjesni dio nas je na autopilotu, a nesvjesni preuzima komande pa činimo stvari koje poslije požalimo, izgovaramo ono što inače ne bismo rekli ili pokazujemo emocije koje ustvari ne osjećamo.
Što se događa s tim dijelovima nas koje odbacujemo i negiramo? Vidimo ih u drugima. U psihologiji se to zove projekcija – na druge projiciramo sve što zakopamo u sebi. Ako se npr. živciramo kada je netko nepristojan prema nama, velika je vjerojatnost da ne vidimo svoju nepristojnost. Da je nemamo, ne bi nas iritirala kod drugih, primijetili bismo nepristojnost, ali ne bi imali emocionalnu reakciju. Poznanica s početka priče ne bi se uhvatila pričanja o drugoj osobi i njenim lošim osobinama da ih i sama nema. Naš ego koristi projekcije kao mehanizam obrane. Držimo se iskrivljene stvarnosti doživljavanja sebe da ne bi osjetili ogromnu bol zbog odbačenosti koju smo davno doživjeli.
Tema vlastite sjene nije popularna. Tko se želi baviti svojom sebičnosti, slabostima, mržnjom, okrutnosti, posesivnosti i ostalom sjenovitom ekipom? Zar nije puno ugodnije gledati samo ugodan dio naše ličnosti? Jest, ali kad ovladamo našom sjenom, čeka nas puno darova. Kad se pomirimo s našom tamnom stranom, vraćamo se svojoj pravoj ljudskoj prirodi u kojoj dominira suosjećanje. Prihvaćajući svoju sjenu prihvaćamo i tuđe pa nas drugi ljudi neće tako lako izbaciti iz takta i uznemiriti. Jednostavno ćemo imati jasniju sliku sebe i svijeta oko nas – što automatski djeluje i na poboljšanje kvalitete komunikacije u odnosima, bilo s obitelji, prijateljima, partnerom ili kolegama.
Također, iscrpljujuće je godinama trošiti energiju na potiskivanje sjene i živjeti u obranama od samih sebe. To se stanje mora odraziti negativno na fizičku, mentalnu i emocionalnu razinu. Ako se odvažimo na suočavanje sa sjenom, pristupit ćemo rezervoaru energije koji možemo koristiti puno produktivnije. Integriranjem sjene oslobađa se naš kreativni potencijal.
Ako imamo mogućnosti, najbolje je sa sjenom raditi sa stručnom osobom koja je i sama prošla taj put. Sjena se teško odriče svoje kožne fotelje i neće imati milosti prema nama ne bi li ostala na prijestolju. Suočavat ćemo se s puno neugodnih potisnutih emocija od djetinjstva pa nadalje. Ono što je sigurno, bavili se sjenom samostalno ili uz nečiju pomoć, treba puno hrabrosti da bismo pošteno pogledali u svoje stavove, ponašanje, tamne misli i emocije.
Svi mi imamo puno posla oko svoje sjene. Rad na tom dijelu sebe je neophodan, ako se zbilja želimo upoznati. Tek kad se ozbiljno pozabavimo svojom sjenom možemo je transformirati. To nije ni ugodan ni lagan ni brz pothvat, ali istinski mijenja naš život.