Moć nije nešto što bismo trebali (ili možemo) izbjegavati, niti je nešto što nužno uključuje dominaciju i pokornost.
S jedne strane teško mi je shvatiti da se u svijetu i dalje ratuje, no s druge, baveći se ljudskom psihom i nije. Toliko je prepreka u ljudima i duboko ukorijenjenih nesvjesnih uvjerenja koja podržavaju unutarnje ratove. Ako se time aktivno ne bavimo, isplivat će negdje u našem životu, baš poput ratova u vanjskom svijetu.
„Sigurnije je biti onaj koga se boje nego koga vole“, piše Niccolò Machiavelli, talijanski političar, povjesničar i filozof u svojoj knjizi Princ iz 16. stoljeća u kojoj zagovara manipulaciju i povremenu okrutnost kao najbolje sredstvo moći. Od tada do danas, gotovo 500 godina kasnije, nije se puno toga promijenilo u shvaćanju moći u mnogim ljudima koji glavinjaju svijetom.
Vođeni stoljetnim nepisanim pravilima poput Sakrijte svoje namjere! Koristite selektivno poštenje i velikodušnost za razoružavanje svoje žrtve! Razbijte svog neprijatelja! Držite druge u teroru! – skloni smo vjerovati da postizanje moći zahtijeva silu, obmanu, manipulaciju i prisilu. Mogli bismo čak i u potpunosti povjerovati da pozicije moći zahtijevaju ovakvu vrstu ponašanja i da trebamo lidere koji su voljni i sposobni koristiti moć na ovaj način i vladati strahom kako bi društvo funkcioniralo.
Koliko god ovi pojmovi bili opojni, potpuno su pogrešni. Umjesto toga, nova znanost o moći otkrila je da je moć najučinkovitija onda kad je odgovorno koriste ljudi usklađeni s potrebama i interesima drugih. Godine istraživanja sugeriraju da su empatija i društvena inteligencija mnogo važnije za stjecanje i korištenje moći od sile, obmana ili terora.
Sva ta brojna istraživanja razotkrivaju dugogodišnje mitove o tome što čini pravu moć, kako je ljudi stječu i kako je trebaju koristiti. No, pokazuju i to da kada ljudi zauzmu položaj moći, vjerojatno će se ponašati sebičnije, impulzivnije i agresivnije, te im je teže vidjeti svijet iz gledišta drugih ljudi. Tu se javlja paradoks moći koji kaže – vještine najvažnije za dobivanje moći i učinkovito vođenje su upravo one vještine koje se pogoršavaju kada ju imamo. Paradoks moći zahtijeva da uvijek budemo na oprezu protiv koruptivnih utjecaja moći i njezine sposobnosti da iskrivi način na koji vidimo sebe i tretiramo druge. Ovaj paradoks također jasno pokazuje koliko je važno osporiti mitove o moći, koji nas uvjeravaju da izabiremo pogrešne vrste vođa i toleriramo grube zlouporabe moći. Umjesto da podlegnemo makijavelističkom svjetonazoru, moramo promovirati drugačiji model moći, onaj koji je ukorijenjen u društvenoj inteligenciji, odgovornosti i suradnji.
U psihologiji je moć definirana kao sposobnost jedne osobe da promijeni fizičko ili emotivno stanje druge, a to čini davanjem ili uskraćivanjem resursa – kao što su hrana, novac i znanje – te provođenjem ili ne provođenjem kazni. Ova definicija naglašava sposobnost pojedinca da utječe na druge negativno ili pozitivno i primjenjuje se na sve odnose, kontekste i kulture. Možemo biti moćni bez potrebe za kontroliranjem, prisiljavanjem ili dominacijom. Zapravo, kada ljudi pribjegavaju pokušajima kontroliranja drugih, to je često znak da im moć opada.
Moć nije nešto ograničeno na pojedince ili organizacije. Dio je svake društvene interakcije u kojoj ljudi imaju sposobnost utjecati na stanja drugih, što je zapravo svaki trenutak života. Dakle, moć nije nešto što bismo trebali (ili možemo) izbjegavati, niti je nešto što nužno uključuje dominaciju i pokornost. Pregovaramo o njoj svakog budnog trenutka našeg društvenog života (i u našim snovima, tvrdio je Freud). Kada tražimo jednakost, tražimo učinkovitu ravnotežu moći, a ne njezinu odsutnost. Biti čovjek znači biti uronjen u tu dinamiku.
Jedno od središnjih pitanja u vezi s moći jest tko je dobiva. Manipulativni, strateški makijavelisti nisu ti koji zbilja umiju vladati. Nečija sposobnost dobivanja ili održavanja moći, čak i u malim skupinama, ovisi o razumijevanju i unaprjeđivanju ciljeva drugih članova grupe. Na primjer, vrlo detaljne studije o „politici čimpanza“ otkrile su da se društvena moć među neljudskim primatima manje temelji na čistoj snazi, prisili i neobuzdanoj zaštiti vlastitog interesa, a više na sposobnosti pregovaranja o sukobima, provođenju grupnih normi i pravednoj raspodjeli sredstava. Zanimljivo je da studija pokazuje da će se majmuni koji pokušavaju upravljati svojom moći dominacijom nad drugima i davanjem prioriteta vlastitim interesima naći u velikom izazovu i s vremenom biti svrgnuti s vlasti.
Još jedno zanimljivo istraživanje provedeno među studentima pokazuje da je važna karakteristika koja može biti ključna za održavanje moći upravo ona koja je često odsutna kod mnogih tzv. moćnika, a to je – skromnost. Pojedinci koji su skromni u pogledu vlastite moći zapravo se penju u hijerarhiji i održavaju poštovanje svojih vršnjaka, dok pojedinci s napuhanim, grandioznim osjećajem moći brzo padaju na najniže stepenice.
Moć počiva na postupcima i prosudbama drugih članova grupe. Moć osobe je jaka samo onoliko koliko je jak status koji su toj osobi dali drugi. I tu se vraćamo na važno pitanje, a to je zašto ljudi često odustaju od svoje moći odabira? Jer onih željnih iskrivljene moći u bilo kojem obliku, nema bez onih koji na neki način na to pristaju. Kada stvarno duboko iznutra osjetimo da nam je dosta – onda ćemo i poduzeti korake potrebne za povratak svoje osobne moći.
Razotkrivajući dugogodišnje mitove i zablude o moći – počevši od sebe – možemo bolje identificirati kvalitete potrebne za stvarnu moć i bolje razumjeti kako bi je uopće trebali koristiti. Kao rezultat toga, imat ćemo mnogo manje tolerancije prema ljudima na svim razinama koji podliježu prijevari, ponižavanju, manipuliranju, prisilama i sili. Više nećemo ni na koji način podržavati antisocijalna ponašanja i šutke ih prihvaćati. Prirodno ćemo početi očekivati nešto više od kolega, susjeda i sebe. Spoznavanjem razlike između odgovorne i neodgovorne upotrebe moći poduzimamo bitan korak prema promicanju zdravih odnosa, mirnih igrališta i društava izgrađenih na suradnji i povjerenju.