Pogled unutra nama Šibenčanima treba u istoj mjeri kao i svima drugima. Nismo toliko posebni da smo odriješeni brige o svojim emocijama, mislima, ponašanju i posljedicama stihijskih odluka kao ni ostali ljudi s kojima dijelimo planet.
Pitanje koje mi ljudi često postavljaju kad pričam o tome što radim je: „Kakvi ti ljudi dolaze?“ Posebno je smiješno kad dodaju: „…ovdje u Šibeniku?“ Ili: „Jesu li to ljudi iz Šibenika i okolice?“
Kad im kažem „obični ljudi koji žive sasvim uobičajenim životima“ nerijetko se iznenade. Mnogi bi htjeli čuti da su to ljudi s tko zna kakvim problemima koje eto, srećom, oni nemaju. No, ljudi koji dolaze su oni koji su odlučili poviriti u svoj unutrašnji svijet. Jedni su potaknuti traumatičnim događajem u svom životu, kao što je gubitak bliske osobe, drugi nezadovoljstvom u nekom području života, a neki jer su jednostavno otvorena uma i žele bolje upoznati sami sebe. Ništa nevjerojatno, neuobičajeno ili nesvakidašnje, već sve ono što čini život takvim kakav jest.
I da, to su između ostalih i ljudi iz Šibenika.
Pogled unutra nama Šibenčanima treba u istoj mjeri kao i svima drugima. Nismo toliko posebni da smo odriješeni brige o svojim emocijama, mislima, ponašanju i posljedicama stihijskih odluka kao ni ostali ljudi s kojima dijelimo planet.
Nepobitna je činjenica da svaka osoba na ovom svijetu vodi i podsvjesni život koji utječe na onaj vanjski, bilo pozitivno ili negativno. Da njega nema, ne bi bila živa. Emocionalni i mentalni život sastavni su dijelovi svakog čovjeka koji je ikad hodao po Zemlji, jednako kao i fizičko tijelo. Što bolje upoznajemo vlastiti unutrašnji svijet i suočavamo se sa svojim unutrašnjim preprekama, manje se o njih spotičemo u nastojanju da živimo potpunijim životom. Dakle, to se odnosi i na nas iz ove regije jer smo, prije toga odakle smo podrijetlom, prvenstveno ljudska bića. Na nas se primjenjuju iste psihološke zakonitosti koje sva ljudska bića uvjetuju da se ponašanju tako kako se ponašaju.
Unutrašnjih zakonitosti koje nama vladaju često nismo ni najmanje svjesni. Nitko nas tome nije učio niti nam ih je objasnio pa da bi mogli znati. Što bolje upoznamo našu unutrašnju kartu, to ćemo se bolje po njoj znati kretati. Svi ljudi osjećaju potrebu da bolje upoznaju sebe, priznali to ili ne, a među njima smo i mi iz ovih krajeva unatoč okolini koja to nije spremna prihvatiti kao nešto normalno. Iskreno priznavanje vlastitih osjećaja ne čini nas slabijima. Dapače, čini nas jačima. Suprotno uvriježenom mišljenju kod nas, nije „sramota“ potražiti stručnu pomoć ili barem savjet osobe koja može odgovoriti na naša pitanja. Ponekad je ljudima samo potrebno da im netko kaže da je s njima sve u redu i da nisu „ludi“ zato što se osjećaju izolirano, neshvaćeno ili na bilo koji način drugačije od onog što se smatra normalnim.
Dok sam mijenjala karijeru, pitali su me hoću li se sad preseliti u Zagreb jer „riskantno je baviti se tim poslom u Šibeniku.“ Ja taj rizik nisam doživljavala kao nešto što ovisi o mjestu gdje radim već o mojoj razini znanja, kreativnosti i profesionalnosti koju sam spremna ponuditi i kojom mogu zainteresirati ljude. Isto bi me čekalo i u Zagrebu.
Činjenica je da se u našem okruženju ne potiče bavljenje sobom i svojim emocionalnim i mentalnim stanjem, već se često događa upravo suprotno, ako netko to i radi smatra se da s tom osobom nešto nije u redu ili da preuveličava svoje probleme. Zato svatko mora preuzeti odgovornost za sebe i rad na sebi ako to želi, bez obzira na to što okolina sugerira. Meni je osobno briga o vlastitom emocionalnom i mentalnom stanju na prvom mjestu jer znam da je to mjesto gdje problemi počinju i da jedino kroz rad na sebi mogu utjecati na mnoge vanjske okolnosti. Bitno je razlučiti sam sa sobom: „Što mi je važnije? Moje unutarnje stanje ili atmosfera koja vlada u vanjskom okruženju?“ i shodno tome i djelovati, bez obzira na to živimo li u Zagrebu, Kninu, Drnišu, Londonu, pa čak i Šibeniku.