Tuga, bijes i bol su dio alkemije ljudskog života i ne možemo odjednom samo tako odlučiti da ćemo izbaciti važne sastojke iz originalnog recepta i očekivati da će to proći nezapaženo.
„Znaš što, Ana, sad kad gledam na svoju bolest iz ove perspektive, zahvalna sam na svemu što mi je donijela“, kaže mi klijentica. Iako sam znala na što cilja htjela sam da izgovori na glas na čemu je točno zahvalna pa sam je to i pitala. Njen odgovor je glasio: „Prestala sam biti stalno nasmiješena i to mi je otvorilo oči.“
Mojoj je klijentici dijagnosticiran tumor dvije godine prije nego smo se upoznale. Kad je čula dijagnozu odlučila je ostati pozitivna i ne misliti o najgorem ishodu iako ga se užasavala. Bila je zabrinuta kako će sve ono što je čeka djelovati na ukućane. Nije ih htjela opterećivati i zabrinjavati te je, kao što je i inače radila, odlučila nabaciti osmijeh na lice i misliti samo pozitivno.
Jedno se vrijeme odluka da tako ozbiljnu situaciju promatra kroz ružičaste naočale doimala kao najbolji način da se nosi s onim što se unutar nje događalo. Dobivala je čak i pohvale kako se odlično nosi sa svim kroz što je prolazila. To je otišlo toliko daleko da je ona tješila druge zbog svog stanja i govorila im da će sve biti dobro.
No, jednog se dana doslovno počela osjećati kao da će poludjeti. Nije se više mogla „bezbrižno“ smješkati i imala je napadaje bijesa i plača do te mjere da se više uopće nije mogla kontrolirati. Svi koju su je hvalili i govorili joj da je izuzetno hrabra kad se toliko pozitivno nosi sa svojom bolešću počeli su joj strašno ići na živce i nije više mogla podnijeti niti da im bude fizički blizu. Postalo ju je strah „čudovišta“ koje se u njoj probudilo. Vidjevši da je „vrag odnio šalu“, odlučila je potražiti stručnu pomoć.
Na početku naših susreta njeno nasmiješeno lice i riječi koje je izgovarala kao da su bile od dvije različite osobe. Lice je govorilo „život je lijep“, a riječi su pričale o velikom strahu, očaju, tuzi, ljutnji i besmislu življenja. Malo pomalo ulazile smo u te „negativne“ i „nedopuštene“ misli i emocije. Prvi put u životu dala si je za pravo izraziti ono što stvarno osjeća, a ne ono što je „prikladno, primjereno i ne uzrujava okolinu.“ Što je više izražavala stvarne osjećaje prema situaciji kroz koju prolazi, to se slobodnijom osjećala. Sve manje je nabacivala lažan osmijeh na lice i sve manje se brinula „kako je drugima.“
Ne kaže se uzalud da istina oslobađa, a to se ne odnosi samo na istinu izvana nego i na, puno važniju za naš osobni život, istinu iznutra. Istina iznutra znači da smo sposobni razlučiti što osjećamo u određenom trenutku i shodno tome djelovati. Kako bi bili u mogućnosti živjeti istinito iznutra, što god to značilo za nas, moramo ući baš u one dijelove sebe koje izbjegavamo. A jedan od načina izbjegavanja je i opsesija pozitivom.
Ustrajanjem na pozitivnom razmišljanju ne dopuštamo si vidjeti stvari onakve kakve zbilja jesu i na taj način ne vidimo ono što ne funkcionira. Ako nešto ne želimo jasno vidjeti, svjesno ili nesvjesno, tada to ne možemo ni promijeniti. I onda nema druge nego da nas život na neki način natjera da progledamo. Ponekad je to, nažalost, i kroz bolest.
Postoje brojna znanstvena istraživanja koja se bave utjecajem osjećaja na ljudsko zdravlje i vrlo jasno pokazuju da, ukoliko potiskujemo osjećaje ljutnje i tuge, naše će nam tijelo na neki način to i pokazati. Težnja da doživljavamo samo zadovoljstvo i život bez stresa uključuje i odbacivanje dijelova sebe, čime ugrožavamo vlastitu autentičnost.
Tuga, bijes i bol su dio alkemije ljudskog života i ne možemo odjednom samo tako odlučiti da ćemo izbaciti važne sastojke iz originalnog recepta i očekivati da će to proći nezapaženo. Inzistiranje na pozitivnom razmišljanju i „pozitivnim“ emocijama unatoč svemu što se oko nas događa nije isto što i doživljaj istinske radosti življenja, već su to tehnike odbacivanja „nepoželjnog“ iz emocionalne arene života.
Prirodno je da imamo pozitivne misli za ono što je pozitivno, a negativne za ono što je negativno. Ni jedna ni druga krajnost nam ne dopušta percepciju svijeta onakvim kakav jest. Posljedično, ni naša reakcija na situaciju neće biti primjerena, a neprimjerena reakcija uključuje ili potiskivanje naših osjećaja ili nemogućnost kontrole osjećajnog impulsa, što je primjerice slučaj kod vozača lakih na trubi.
Sposobnost da sagledamo i suočimo se s našom cjelokupnom stvarnošću, čiji velik dio podrazumijeva prepoznavanje i priznavanje kako ugodnih tako i neugodnih osjećaja, vodi nas prema istini kakva god ona bila u određenom trenutku. Istina nije uvijek lagana za „probaviti“, ali ima oslobađajući učinak. Sloboda iznutra znači i slobodu izvana. Zato čak i bolno iskustvo poput suočavanja s ozbiljnom bolešću može biti emocionalno oslobađajuće ako nas uputi prema jasnijem viđenju samog sebe.