Davala sam otkaze misleći da je problem okruženje na poslu, koje je nerijetko zahtijevalo zaobilaženje zdravog razuma. No, gdje god sam se okrenula i koga god okrivila, naposljetku sam samo ja bila ta koja je nešto mogla promijeniti.
Odlučiti se na promjenu karijere i otići potpuno novim smjerom potez je koji nije lako napraviti. No, kad se u tebi pojavi glas koji ti kaže da posao ili struka u kojoj radiš nije ono što želiš, imaš dvije mogućnosti: dobro se potruditi da ga ušutkaš ili poslušati što ti ima za reći. Možda se iznenadiš.
Kad sam počela obavljati svoj, ispostavilo se, zadnji posao u uredu stvarno sam bila sretna jer sam napokon došla u atmosferu koja mi je odgovarala. Šefovima je posao bio na prvom mjestu, a ne iživljavanje osobnih priča kao na prijašnjim poslovima, s kolegama sam odmah našla zajednički jezik, posao koji sam obavljala bio je dinamičan, ured je bio na predivnom mjestu u Šibeniku s pogledom na more. Sve je ukazivalo da je to ono što sam tražila. Zbilja je i bilo. Sve do jednog popodneva kad sam u kratkoj pauzi od posla gledala u more i čula glas iznutra. Pitao me: „Je li to doista ono što želiš?“ Sjećam sam se da sam tada pomislila: „Zašto me ne pustiš na miru sad kad je sve ono čemu većina ljudi teži u vezi s poslom zadovoljeno?“
Iduću godinu sam provela ušutkavajući ga, i činilo mi se da, što više to radim, to jačim on postaje. Što sam se više opirala glasu, to mi je bilo teže raditi u uredu i s papirima. Stalno sam si ponavljala: „Ma, kakva promjena karijere? Znaš li što to znači okrenuti svoj život naglavačke i krenuti iznova? Uostalom, i ne znaš što želiš raditi. Prestani izmišljati i prihvati ovo što imaš. Znaš li koliko ljudi bi dalo sve da je na tvom mjestu?“ Paralelno s mojom unutrašnjom borbom i vanjske su okolnosti postajale sve ozbiljnije. Dobila sam ponudu za mjesto menadžera što je značilo da, ako tu ponudu prihvatim, moram prihvatiti i odgovornost koja s tom odlukom dolazi. Jednostavno sam morala odlučiti: prihvatiti napredovanje u dosadašnjoj karijeri ili napraviti zaokret. Unatoč strahovima, onom koji je dolazio iz okoline i onom koji se razmahao iznutra, odabrala sam potonje. Iz sadašnje perspektive jasno mi je da nisam ni mogla ništa drugo odabrati. Nisam se ni mogla ni htjela pomiriti s činjenicom da je normalno ono što nas tjera da se još više udaljujemo od sebe.
Davala sam otkaze jedan za drugim misleći da je problem okruženje na poslu, koje je nerijetko zahtijevalo zaobilaženje zdravog razuma. No, gdje god sam se okrenula i koga god okrivila, naposljetku sam samo ja bila ta koja je nešto mogla promijeniti. Ja sam ta koja živi sa svojim odabirima. Ako je moj odabir posao kojim nisam zadovoljna, moram prihvatiti da sam ja tako odlučila. Samo shvaćanje toga dalo mi je slobodu da izaberem nešto drugo.
Kad ljudi čuju moju priču prvo što kažu je: „Svaka čast, za to treba hrabrosti.“ Istina, treba hrabrosti za skok u nepoznato i promjenu svog života. Međutim, najviše hrabrosti treba za to da poslušamo glas iznutra koji svi imamo. Pitanje je samo koliko smo ga stišali i jesmo li ga stavili na „nema zvuka“. Usudim se reći da većinu života provedemo u nastojanju da se ne čujemo. Obično se odlučimo čuti onda kad cijena koju plaćamo da se ne bi čuli postane prevelika ili kad nas vanjske okolnosti na to prisile. Ma koliko strašno bilo, prihvaćanje odgovornosti za svoj život daje nam slatku slobodu kojoj težimo i vraća moć u naše ruke. I tu moć nam ne mogu oduzeti ni šef, ni političari, ni kolege, ni partner, ni stanje u državi. Dapače, naš veliki problem često je taj što olako dajemo svoju moć nekom drugom. Tješimo se riječima: „Ne možemo mi tu ništa. Tako je, kako je. I drugima je tako.“ Pa čak i: „To je tako u Šibeniku.“ Uzimamo sebe i svoj život zdravo za gotovo i onda se čudimo što i drugi to rade. Ljuti smo na njih, grintamo i prigovaramo, komentiramo nepravdu, ne čineći ništa. Sve dok nam jednog dana ne padne na pamet da nema smisla čekati da netko drugi donese promjenu i odlučimo stati za kormilo vlastitog života.
Tek onda postane nam jasno da nije stvar u drugima nego u nama i iskreno zahvalimo svemu što nas je dovelo tu gdje smo pronašli sebe.